Šapat što vlada šumom

Napisao: Aleksandar Kostjuk

"Šapat što vlada šumom" je kratka priča uvrštena u zbirku “20 + 1 najbolja priča za ljeto 2015”.

 

 

Uvijek mu je tako. Kamen između dva stabla. Išaran kao da ga je napalo razigrano dijete naoružano mahovinom. Iz smjera iz kojeg uvijek dolazi izgleda poput trokuta čiji se gornji vrh spaja s horizontom, ukazujući mu put, poručujući mu da je pozvan, da je slobodan put, da put stoji tu zbog njega. To je njegova psihološka granica nakon koje mu uvijek zatreperi u trbuhu. Uzbuđenje zbog puke činjenice da će ju vidjeti.

Glupo je što se tako osjeća zbog kamena. Jer osim njegova originalnoga oblika, na toj točki puta nema ničega što bi se razlikovalo od većine šumskoga krajolika. Nije kao da ju odavde još može vidjeti. Ali on zna da joj je blizu. U njegovoj glavi ovo je početak njezina imaginarnoga posjeda. I samo zbog toga osjeća teško odoljiv poriv za skakanjem poput djeteta. Porivu, doduše, ipak odoli jer mora paziti da odveć ne obogati čarobnu raskoš arbanijske šume dijelovima auta kojim se probija kroz teren ni najmanje primjeren bilo čemu s kotačima. Srećom, blizu je. Prije cilja će ipak, kao uvijek, stati i nastaviti pješice. Kad bi se pokušao autom probiti skroz do cilja, to bi bio put bez povratka. Barem za njegov auto.

Konačno dođe i do te točke svoga puta. Bez trenutka oklijevanja zgrabi svoju torbu i izleti iz vozila, jedva se sjetivši zatvoriti vrata. Ne trčeći, ali užurbanim korakom, nastavi dalje.

Stigavši konačno na odredište, osjeti snažan miris smole. Ništa neobično za šumu, ali ovako intenzivno draženje svoga nosa još nije doživio. Je li to zbog nečega što ona radi? Zašto bi ona imala nešto s time? Pitanja, pitanja, pitanja. Pitanja na koja ne smije tražiti odgovore.

Jedno od njih je i ono koje se uvijek javi spontano u umu kad zastane pred prizorom koji se sada prostire pred njegovim očima. Šumsku idilu ponešto narušava veliki brodski kontejner, ali to je samo njegovo mišljenje. Ne bi joj to ikada rekao. Ipak je to njezin dom. Prekriven gotovo u potpunosti hrđom, ulubljen i na nekim mjestima čak karboniziran, ali svejedno dom. Kako je tako nešto veliko dospjelo ovdje? To je pitanje. A pitanjima uči odolijevati.

Nije ju odmah ugledao. Tek kad je prišao kontejneru, začuo je šumove iza sebe. Okrene se, ali ne ugleda nikoga. Zaviri iza ugla. Nije se stigao ponovno okrenuti kad osjeti nježne ženske ruke na svojim očima. Trebao je znati. Ona ne pravi zvukove kad se kreće.

"Pogodi tko," reče ona.

"Što dobijem ako pogodim od prve?"

Osjeti njen dah na uhu. Približila mu je svoje usne. "Tko pita, ne želi."

Okrene se i zagrli ju. Dočeka ga njen rajski smiješak i oči toliko prepune blagosti da bi čovjek lako mogao umrijeti istoga trenutka bez ikakva žaljenja. Usne im se spoje i trenutačno njegovo srce postane buktinja koja dovodi njegovu krv do vrenja. Toplina njezina tijela, mekoća kože koju osjeća na svojoj ruci, sladak okus njezinih usana – to je poput savršeno odsanjana sna.

Usne im se uz muku razdvoje. "Kasnim li?" upita ju.

"Ne. Kasnim li ja?"

"Nisi bila kod kuće?"

"Tražila sam jagode."

"Ovdje ima jagoda?"

"Ako ima, nisu htjele da ih ja pronađem."

"Tipično za jagode."

"Zar ne?"

Oboje se nasmiju i naslone svoja čela jedno na drugo.

Prijeđe usnama preko njezina obraza, a onda pritisne svoje lice uz njen vrat. "Nedostajala si mi."

"Oh, pa nije bilo tako dugo." Prstima ide kroz njegovu kosu, mrseći ju nježno.

"I sekunda je predugo."

"Da? Što je onda minuta?"

"Dobra zarada u lokalnoj krčmi."

Ona prasne u smijeh i odskoči od njega. Raširi ruke i napravi nekoliko okretaja oko sebe, poput nevine djevojčice. Njena duga, svilena, crna kosa zavijori se u elegantnim valovima. Sad ju može vidjeti cijelu. Odjevena je otprilike podjednako ležerno kao i inače. Na sebi ima samo crne bokserice i bijelu potkošulju. Na prvi pogled bi se reklo da je upravo ustala iz kreveta. To možda i nije tako daleko od istine, izuzev glomaznih gležnjača na njenim nogama.

Njen smijeh prestane, ali smiješak ne skine s lica. Zadirkujuće uperi prst prema njemu. "Lažeš. Ti ne piješ alkohol."

"Pijem. Ponekad."

"Ali nikad se ne opijaš."

"Kako znaš?"

Sad stavi onaj svoj zagonetni smiješak. "Znam," reče ona. Jedina je osoba koju poznaje, a da zna izreči riječ tako da zvuči kao da je izrekla tisuću.

Ispruži svoju ruku prema njemu – poziv da ju primi kako bi ga povela. On ju bez oklijevanja uhvati i ispreplete svoje prste s njenima.

"Dođi," reče ona. "Zar nije lijep dan?"

"Je."

"Savršen za piknik."

Povela ga je do stabla pokraj kojeg je bila rasprostrta deka. Za piknik je priskrbio on. U torbi sa sobom nosi sendviče, nekoliko kolača i čaj. Ali nekako nisu uspjeli napustiti torbu. Legli su na deku, zagrlili se i počeli se ljubiti. Izmjenjujući nježne poljupce i slatke riječi uronili su jedno drugo u stanje potpune sreće. Jedina gorčina koja ju narušava je znanje da će se ponovno morati rastati. Ali takvim se mislima nikad ne prepuštaju kad su zajedno.

Nakratko su zadrijemali jedno drugo u naručju, a onda se ona naslonila na stablo i polegla njegovu glavu u svoje krilo. Počne mu nježno rukom kliziti kroz kosu. Trnci ga prolaze od njezina dodira.

"Ovo nam je osmi spoj, zar ne?" upita ona.

"Deveti."

"Točno. Deveti. Znači, već smo gadno zabrazdili."

"Da... situacija postaje ozbiljna," reče on dok prstom lagano prelazi preko njena koljena, istodobno ju gledajući odozdo.

"Sigurno misliš da sam luda."

"Zašto?"

"Jer živim sama u šumi."

"Ima i luđih stvari. Zapravo sam se bojao da ćeš misliti da sam očajan."

"Jer ti tako loše ide sa ženama da pristaješ hodati s luđakinjom iz šume?"

"Pa... drugačije bih to formulirao, ali da."

"Samo imaš dobar ukus. A ja imam sreće. To je sve."

"Dobro zvuči. Kao nešto što bih ja rekao."

Ona nekoliko sekundi ništa ne reče, a onda ponovno prozbori: "Jesam li u opasnosti?"

"Što? Kakvoj opasnosti?"

"Da te izgubim."

"Naravno da ne! Zašto bi me izgubila?"

"Sam si rekao. Nedostajem ti. Neće ti... neće nam biti dovoljni ovi sastanci. Htjet ćeš me češće viđati, a za to ću te morati slijediti u grad."

"Ali... navraćaš u grad. Tako smo se upoznali."

"Navraćam. Ne zadržavam se."

"Zadržavanje je... loše?"

Umjesto odgovora izvjesna težina pojavi se na njenome licu. Kao da je potisnula gorku misao. Neće inzistirati na odgovoru. Neće učiniti ništa što bi ju rastužilo.

"Ostat ću s tobom na koji god način," reče joj kako bi ju ohrabrio. Misli svaku riječ.

"Ali malen je broj načina kojima veza opstaje. Doći ćemo do točke na kojoj ćemo morati birati. Protiv svoje volje. A izbor će biti oskudan. Kao što uvijek jest."

Što na to reći? Najbolje ništa. Njihov spoj prijeti biti uništen teškim mislima. "Ne moramo još o tome razmišljati."

"Ne," reče ona i nastavi ga gladiti po glavi. "Možda... Bi li možda pomoglo kad bih ti odgovorila na neka pitanja? Znam da ti se gomilaju."

"Neću inzistirati."

"Ne moraš. Pitaj. Ali zadržavam pravo na uskraćivanje odgovora." Nasmiješi se i poljubi ga u čelo.

"U redu... hm... Nisi iz Trogira. Otkud si?"

"U neku ruku jesam iz Trogira. Odabrala sam ga za svoj novi dom. Ali da, rodom nisam iz Trogira nego iz Siska."

"Ah... to je gotovo isto."

Oboje se počnu cerekati na to.

"Što si po zanimanju? Mislim... što ti je struka?"

"Investicijsko bankarstvo," odgovori ona.

"Oho. Tome služe svi oni monitori u tvojoj... em... kući? Tako zarađuješ?"

"Pogodio si. Novac mi nije problem. Imam dovoljno za život."

"Znači, nisi bogata?"

Pitanje je postavio kao šalu, ali njeno se lice uozbilji. "Jesam," reče. Spusti glavu i poljubi ga na usne. "Imam tebe."

"Koja ti je najdraža boja?"

"Zelena. Poput tvojih oči."

"Zašto ne možeš biti među ljudima?"

Tišina. Prestraši se da je pretjerao. Nije spremna za takvo pitanje. Mora brzo smisliti nešto kako bi ju uvjerio da mu odgovor nije važan.

Ali ona je brža od njega. "Mogu biti među ljudima. Samo mislim da oni ne bi odobravali."

"Oni drugi?"

Kimne glavom. "Da... oni drugi."

Oni drugi. Stisne ga grlo na njihov spomen. Što je čudno jer nema gotovo nikakvu predodžbu tko ili što bi oni bili. Zna samo da žive ovdje – iako ih nikad nije vidio – i da joj dopuštaju živjeti ovdje, iako ne shvaća zašto bi ona trebala ičije dopuštenje. Koliko je shvatio, nema nikakve interakcije između nje i njih, a opet, kao da vladaju njome. To je valjda to što ga uznemirava. I to što nemaju imena. Nazvala ih je oni drugi. Nije to bilo imenovanje, više neka vrsta držanja distance. Uglavnom, tim oskudnim informacijama završila je posljednja rasprava o njima, i prije nego je počela. Tema je bila nedodirljiva. Je li tako i sada?

"Pitaj," reče ona ponovno, osjetivši ono što vapi biti izgovoreno.

Usne mu gotovo zadrhte. "Tko su oni?"

"Da znam, ne bi mi bili važni."

"Ne razumijem."

"Moglo bi se reći da su me spasili."

"Od čega?"

Glasno udahne. Osjeti kako njeno čitavo tijelo zatreperi. Zar će zaplakati? "Od... praznine koja me mogla ubiti."

Sva njegova pitanja zamru. Prešao je u domenu u kojoj više nije kompetentan postavljati daljnja pitanja. Samo šuti i gleda ju iz njena krila.

"Osjećaš li se kad... kad si okružen ljudima, mnogim ljudima, a osjećaš se usamljen? Dapače, osjećaš se usamljenije okružen ljudima nego kad si sam."

Sad više ne može ni odgovarati. Pluća mu postanu teška i ulaže napor kako bi disao. Samo kimne glavom.

"Ili kad razgovaraš s nekom osobom. Satima razgovarate, izrečete toliko mnogo, osjećaš se dobro što možeš s nekim razmjenjivati misli. A kad se rastanete, pokušaš otkriti što si točno dobio razgovorom. I otkriješ da nema ničega. Da je sve što ste izrekli bilo pretvaranje. Poziranje. Gluma. Ništa nisi doznao o toj osobi i ona ništa nije doznala o tebi. Ne zaista. Znaš li kako je i to?"

Ponovno samo kimne.

"Mogu biti među ljudima. Koliko god hoćeš. Ali ne želim. Cijeloga sam života radila s ljudima, znala s njima komunicirati, nasmijavati ih, brinuti njihove brige. A onda sam u jednome trenutku stala i shvatila da iz njih zjapi praznina. Svi idu nekamo da bi išli, govore da bi govorili, žive da ne bi netko mislio da ne žive. I shvatih... da nisam drugačija. Ljudi rade tolike besmislene stvari samo kako im se život ne bi činio praznim, a ne shvaćaju da upravo time samo šire prazninu. I ja sam osjećala tu prazninu. Svuda oko sebe. Osjećala sam kako pokušava isisati život iz mene, učiniti me jednako praznom. A dotad je već imala mnogo uspjeha. Odjednom mi ništa oko mene više nije imalo smisla, prevažne stvari postale su nevažne."

"Pa si pobjegla."

"Napravila sam odmak."

"I kako si pronašla te... druge?"

"Nisam ih pronašla."

"Nego?"

"Samo sam postala svjesna njihove prisutnosti."

"Misliš... uvijek su bili u blizini?"

"Da."

"I kako su ti pomogli? Što su učinili?"

"Apsolutno ništa."

On digne glavu i sjedne pored nje. "Kako to misliš? To što govoriš nema smisla. Ne znaš tko su, ništa nisu učinili, ali spasili su te?!"

"Ipak misliš da sam luda, zar ne?"

"Ne! Ali... želim shvatiti."

Stavi ruku na njegov obraz. "Spasili su me... jer sam čula njihov šapat."

"Molim?"

"Oni šapuću. Uvijek samo šapuću."

"I što govore?"

Ona se nasmije. "Nebitno. Da slušam što govore, ne bih im više pridavala pažnju. Ne bi više bili posebni. Spasili su me samom činjenicom što sam mogla čuti njihov šapat. Razumiješ?"

"Što je tako posebno u tome?"

"Što? To što ih čujem znači da sam ljudsko biće. Iskupili su me svojim šaptom."

Samo zuri u nju.

"Njihov šapat čuješ tek kad prestaneš osluškivati prazninu oko sebe. Jer u praznini nema ničega. I kad osluškuješ ništa, usmjeravaš sve svoje snage u to. Do krajnjih granica. I ne čuješ ono čega ima."

"To je... umijeće slušanja?"

"Da. I umijeće preživljavanja." Stavi ruku na njegov obraz.

Htio bi nešto reći, ali osjeća samo knedlu u grlu. Oči kao da su mu upaljene. Zar će upravo on zaplakati?

"Zato si mi se svidio, znaš? Imaš tako nježan glas. I ne rasipaš riječi oko sebe. Biraš ih pažljivo. Štedljivo. I mudro."

"Pretjeruješ."

Na to se samo nasmiješi. "I skromno."

"Otkud su oni stigli?"

"Ne zanima me."

"Jesu... jesu li oni ljudi?" Riječi su mu jedva izašle van.

"Jesu. Što se mene tiče."

"Zato ne možeš otići? Osjećaš im se dužna?"

"Ne. Ne znam hoću li se smjeti vratiti jednom kad odem."

"Zar je ovo njihov posjed?"

"Ne govorim o mjestu. Ako prestanem čuti šapat, mogla bi nestati osoba kojom sam postala. A time i osoba koju si... zavolio."

"To se neće dogoditi."

"Moglo bi. Lakše nego misliš."

"Pitaj ih smiješ li otići na duže vrijeme. Pitaj hoće li biti posljedica."

"Ne. Za to bih morala slušati što govore. Time bih ih izgubila."

I tako ostanu sjediti u tišini, jedno nasuprot drugom, držeći se za ruke, promatrajući sjene koje se miču dok se Sunce polako spušta prema horizontu. Sumrak je stigao brzo.

A onda ona ponovno progovori. "Bi li ih ti pitao?"

Pitanje ga zatekne, ali shvati odmah da ne smije previše oklijevati niti zapitkivati. "Hoću. Mogu li ih čuti? Hoće li oni mene čuti?"

Ona skrene pogled s njega. "Idi u ovom smjeru." Pokaže tikom glave prema naprijed. "Hodaj sve dok ti ne nestanem iz vidika. Čekaj da padne mrak. Ne govori. Ne dozivaj ih. Samo čekaj u tišini. Doći će."

"Ne ideš sa mnom?"

"Znaš da ne mogu."

"Ah, da..." Proguta slinu i ustane. "Ostat ću s tobom što god mi rekli. U redu?"

Ona mu samo potvrdno kimne uz smiješak.

On krene u zadanom smjeru, stalno se osvrčući kako bi provjerio vidi li još uvijek svoju ljubljenu. Kad mu je nestala iz vidika, zahvatila ga je tjekoba, ali to je ujedno bio znak da stane i počne čekati. Sjedne pokraj stabla. Ne napravi ni zvuka. Mrak će brzo doći.

Zadrijemao je na trenutak. Možda duže od trenutka. Nađe se odjednom okružen tamom. Ne potpunom. Mjesečina se probija između stabala, stvarajući neraspoznatljive uzorke. Ne vidi još nikoga. Čeka li možda opsjene, zapita se.

"Zašto nas čekaš?" dođe u u uho glas, tih i mekan.

On naglo ustane i počne se ogledavati. "Tko je to?"

"Tražiš nas i pitaš tko smo?" To je neki drugi glas, a podjednako tih.

"Možda da odemo," javi se i treći glas.

"Ne, ne idite!" reče im očajno. "Molim vas." Glasovi su zaista nježan šapat, ali svejedno ga ispunjavaju jezom. Vjerojatno jer im ne vidi izvor i jer zvuče tako prirodno, kao da ne moraju ulagati napor u šaputanje.

"Mi nikad ne idemo," reče prvi glas. "Svi drugi idu. Što želiš?"

"Moja... djevojka. Što živi u blizini. Boji se otići odavde na duže vrijeme jer se boji da vas više neće čuti. Je li u pravu?"

"Krive pitaš," reče drugi glas.

"Istina," reče treći.

"Ali... ne razumijem. Kaže da ste ju spasili jer je mogla čuti vaš šapat. Hoće li to prestati ako ode?"

"Možda će prestati ako i ostane," reče drugi.

"Istina," reče treći.

"Što to znači? Ne govorite u zagonetkama!"

"Zašto nas ona ne pita?" upita prvi.

"Jer joj više nećete značiti toliko ako počne slušati što imate za reći."

"Koji je tvoj interes u tome?" upita drugi.

"Želim da možemo biti zajedno. Zauvijek."

"Dok god je to pod tvojim uvjetima," reče prvi.

"Ne! Ostat ću s njom bez obzira na sve."

"Velike riječi."

"Toliko puta izgovorene."

"Rijetko ostvarene."

"Ja to mislim. Zaista!" odvrati im ustrajno. Zar ga žele izluditi? Isprovocirati. Gdje su? Zašto ih ne vidi?

"Svi to misle. Zaista," reče drugi.

"Nisam tražio ocjenu naše veze! Samo mi odgovorite hoće li vas i dalje čuti ako na neko vrijeme ode."

"Zašto pitaš nas?" upita treći.

"Zar to ovisi o nama?" upita drugi.

"Ona misli da da," odgovori im. Samo izbjegavaju odgovore. Zar ovdje samo gubi vrijeme?

"Možda te u to uvjerila kako bi izbjegla odluku," reče prvi.

Po prvi put kažu nešto što mu tjera strah u kosti. "Kakvu odluku?"

"Odluku o udovoljavanju tvojoj sebičnosti."

"Što?! Nisam... nisam ju ni na što nagovarao."

"Nisi? Možda nisi riječima. Ali ona je osjetila tvoje želje. Čak ti je to danas rekla. Zar nije?"

Usta mu se otvaraju kako bi nešto rekao, ali ništa ne izlazi.

"Zar nije?" ustraje prvi.

"Da!" odgovori mu i pritom mu bol probode srce.

"Ona te poznaje," reče treći.

"Iz svoga starog života," reče drugi.

"Ljude poput tebe," reče prvi. "Ljude pune želja. Koji crpe ljude oko sebe."

"Ne... ja..."

"Zar nisi onda ti uzrok njenih strahova?" nastavi prvi. "Zar se ne boji da više neće čuti naš šapat zbog tebe?"

Tijelo mu se trese. Suze počinju teči. Što mu to rade?

"Boji se povratku starom životu. Povratku praznini. Ali boji se i izgubiti tebe. Mora odlučiti pa prebacuje odluke na one na kojima odluka nije. Jer odluka je na tebi."

"Meni?" upita kroz suze. "Što... što moram učiniti?"

"Što si voljan učiniti? Za nju?"

"Bilo što! Sve!"

"Opet velike riječi. Ali sam čin dolaska ovamo je čin tvojih očekivanja od nje. Što si spreman učiniti za nju?"

"Sve! Umro bih za nju!"

"Umrijeti je lako. Jesi li spreman živjeti bez nje? Za nju? Kako bi i dalje mogla osluškivati."

Suze lipte. Osjeća njihovu slanoću u ustima. Što to traže od njega? "Ja... ne... Da! Ako bih joj ja nanosio nesreću... ostavio bih ju."

"Opet velike riječi."

"Što imam osim riječi, prokleti bili?!"

Čim je to izrekao, osjeti snažan udarac s lijeve bočne strane. Tijelo mu odleti i skljoka se na travnato tlu. Osjeća bol od vrata do struka. Ne može ustati. A onda odjednom osjeti pritisak pokraj vrata. Nešto ga pribije snažno uz tlo.

"Dok god te ima, bit ćeš u njenu srcu. I ona te neće pustiti." To je prvi glas. "Rekao si da bi umro za nju. Smijem li te držati za riječ?"

Dosad nikoga nije vidio, čak ni kad su ga počeli udarati. Ni sada ne vidi nikoga, ali vidi nešto. Sjajnu površinu pokraj svoga oka. Dugu, s oštrim vrhom. Nož.

"Jesi li spreman nestati da ju zaštitiš?"

Nije mislio da će mu dan biti ovakav. Nije ni sanjao da bi danas mogao umrijeti. Ipak, odluka mu pada začuđujuće lako. "Da. Spreman sam." I sklopi oči.

Osjeti udarac u leđa i padne u potpunu tminu.

Probudi se na najljepši mogući način. S glavom u njenome krilu. Njen smiješak odozgo upućen samo njemu. Jutarnje Sunce sija iza nje.

"Jesi li ti san?" Ne zna ni sam otkud je došlo pitanje.

"Nismo li svi?" odgovori mu ona.

On se samo nasmije.

"Jesi li za doručak?"

On digne glavu i klekne pored nje. "Zapravo... bih li mogao ostati ovdje? Barem neko vrijeme?"

Ona kimne glavom. "Svejedno trebaš doručak, zar ne?"

"Da!"

Ona ga poljubi meko i zagleda se u njega. "Usput, ja sam Marina."

Pobjegne mu hihot. "Marin."

"Drago mi je, Marine." Ponovno ga počne ljubiti.

I nikada više ne prestane.

 

 

 

KRAJ

 

Moje knjige

Objavljen 2010. Kratki roman nadrealne tematike...
Zbirka kratkih priča objavljena 2011. godine...

Kriminalistička komedija. Roman objavljen 2013. godine...

Iox

Moj najveći roman (obujmom). Žanr je fantastika s dodatkom humora (i drugih stvari). Objavljen 2014. godine...

Kratke priče dostupne na internetu

Slučaj nestale pčele - objavljena 2012. u zbirci Priča se (p)o gradu

Gospodari horizonta - objavljena 2013. u zbirci Priča se (p)o gradu II

Uz zveket, u tami - objavljena 2013. u zbirci Strašne priče

Okus sumnje - objavljena 2014. u KSET-ovoj zbirci

Inxhatron - objavljena 2014. u UBIQ časopisu za znanstvenu fantastiku br. 15

Blaženu neprijatelju - objavljena 2015. u KSET-ovoj zbirci

Pričaj mi kako je nestao svijet - objavljena 2015. u zbirci Marsonic 8

 

 

Aleksandar Kostjuk - bibliografija

2010.
Objavljuje roman “Zanos eksplicitna uma”.

2011.
Objavljuje zbirku kratkih priča “Nemaju krv”.

2012.
Na natječaju Gradske knjižnice Trogir kratkom pričom “Slučaj nestale pčele” ulazi u zbirku kratkih priča “Priča se(p)o gradu”.

2013.
Na natječaju Male performerske scene za najbolju kratku priče strave osvaja 2. mjesto pričom “Uz zveket, u tami” objavljene u zbirci “Strašne priče”. 
Na još jednom natječaju Gradske knjižnice Trogir kratkom pričom “Gospodari horizonta” ulazi u zbirku kratkih priča “Priča se(p)o gradu II”.
Objavljuje roman “Noć pada u podne”.

2014.
Objavljuje roman “Iox”.
Kratkom pričom “Okus sumnje” osvaja 2. mjesto na natječaju KSET-a za najbolju kratku priču.
Prijavom na natječaj SFora njegova kratka priča “Inxhatron” objavljena je u književnom časopisu za znanstvenu fantastiku “Ubiq”.

2015.
Na 2. natječaju KSET-a za najbolju kratku priču njegova priča “Blaženu neprijatelju” uvrštena je među prve tri pobjedničke.
Na natječaju Brod kulture njegova priča “Šapat što vlada šumom” uvrštena je u zbirku “20 + 1 najbolja priča za ljeto 2015”.
Na natječaju Marsonic 2015. njegova kratka priča “Pričaj mi kako je nestao svijet” odabrana je za objavljivanje u zbirci ZF priča “Marsonic 8”.

2016.
Njegova kratka priča “Kad su divovi hodali Mjesecom” na natječaju je ušla u Istrakonovu zbirku "Igra pričina".

Kratka priča "Ludilo drugih ljudi" objavljena u zbirci "Iskopane priče 2".